Tekstovi Sulejmana Bugarija imaju formu aforizama, ali nisu aforizmi. U svoje vrijeme, naročito poslije Titove smrti, aforizmi su u Jugoslaviji bili vodeća književna forma. Bilo je to vrijeme neizvjesne budućnosti, opšte nesigurnosti, odsustvo želje za romanima i dramama, trebalo je iskazati se kratko i jasno, kritično u odnosu na datu stvarnost i zamišljenu stvarnost, kada je u pitanju stanje svijeta uopšte. Mudri i često humoristični.
Tekstovi Sulejmana Bugarija imaju sasvim druge ambicije, ali su i oni mudri i kratki. To su savjeti i upute za život. Ima ih kao kur’anskih ajeta, odlomaka i hadisa, ali Sulejman Bugari govori iz srca svoga bića, iz prakse koju je stekao kao Božiji službenik, imam (trenutno Bijele džamije) nevjerovatno omiljen ne samo među džematlijama, nego i među pripadnicima drugih vjera i drukčijih običaja. Njegovi tekstovi po formi bliski su aforizmima, kratki i jasni, također mudri i ispunjeni jednom lakoćom, ali vrlo ozbiljni u svojim namjerama, često ljekoviti u rezultatima, lako shvatljivi za razliku od mnogih aforizama, a podjednako bogati duhovnim sadržajima.
Glavna razlika je u tome što aforizmi mogu biti vrijedni i bez moralnih vrijednosti, samo svojom mudrošću i literarnošću, dok je u tekstovima Sulejmana Bugarija moralnost osnovna vrijednost jer su oni uzidani u religiju, a ne zaostaju po mudrosti i literarnosti.
Ti tekstovi služe duhu više nego razumu i ljepoti, upravo takvi su neophodni čovjeku u ovom našem vre- menu.
Naše vrijeme je vrijeme nevjerovatnog napretka u svim oblastima tehnike i tehnologije, logike i razuma, ali i priličnog zastoja u oblasti duha, uvijek tijesno ve- zanog s moralom. Kao vrhunac tog napretka uzima se upravo protekli 20. vijek, a zaboravlja se da su se upravo u tom vijeku dogodila dva strahovita rata, po obimu i strašnim posljedicama, ne samo nepoznata, nego i nemoguća u novijoj historiji, dobrim dijelom upravo zahvaljujući napretku tehnike i tehnologije (Za mnoge mudre ljude i ideja napretka uopšte je prilično sumnji- va ideja).
Raspoloživa statistika nam kaže da je u 20. vijeku (i njegovom aktualnom produžetku) živio istovremeno veći broj naučnika nego u čitavoj prethodnoj istoriji čo- vječanstva. To je fascinirajući podatak, ali bi se moglo zapitati, mada je nemoguće precizno statistički utvrditi, da nije možda i broj poginulih u dva svjetska rata, deset miliona u Prvom i pedeset milona u Drugom, ukupno šezdeset miliona ljudi, veći od broja poginulih u svim prethodnim ratovima?
Znameniti filozof rekao je da je poslije Aušvica poezija nemoguća. To je iz njega govorila tuga, očaj, bijes, mada je i njemu moralo biti jasno da između Aušvica i poezije nema nikakve veze, ali je možda na taj način, svjesno ili nesvjesno, izdaleka i zaobilazno, rekao da je moguće nešto mnogo strašnije, da će poslije Aušvica desiti se nešto kao Srebrenica.
“Aforizmi“ Sulejmana Bugarija u takvom svijetu su neizbježni i neophodni; trebalo bi da ih takvih ima više u raznim sredinama i u okviru raznih religija, ali ja za ove njegove tekstove moram reći da su odlično urađeni i da popunjavaju jedan dio svjetske praznine.
Izvod iz recenzije knjige Izr(ij)eke – Izreke za raju iz Raja
