Akademik Dževad Jahić / Između jezika i misli

Hafiz Sulejman-ef. Bugari jedinstvena je ličnost, općepoznata i općepriznata na ovim našim prostori ma iz više razloga. To je imam koji je na jedan poseban način kroz svoje govorenje i pisanje blizak našem čovjeku muslimanu, prije svega, ali ne samo muslima- nu, pa čak i ne samo vjerniku. Ta unikatna živa figura tumača i produbljivača islamske misli, izvorne i životne islamske misli, već duže vremena obogaćuje i sokoli naš posustali duh, bodri nas u borbi sa nedaćama, čovjeku vraća vjeru u sebe i u drugoga čovjeka, ali sve to na sebi svojstven način, u ime Allaha i prije svega Njegovom voljom i milošću. Umješnost ovoga čovjeka da u drugoga čovjeka unese njegovo vlastito svjetlo po meni je neponovljiva i jedinstvena sposobnost Allahovog roba, jedne posebne vrste Dobroga, nadarenoga od strane Allaha velikom sposobnošću da pozitivnom životnom i misaonom energijom djeluje na drugoga čovjeka. Misija Sulejmana Bugarija raznovrsna je, višestrana i općeljudski i vjernički bogato razuđena. Njegova sposobnost da pronikne u dušu običnoga čovjeka koji ga rado sluša, koji upija njegove riječi i, začudo, razumije ih sve od riječi do riječi, za mene lično jedinstvena je. Ali sam posebno uočio, čini mi se, suštinsku stranu njegove javne ličnosti i aktivnosti usmjerene ka drugome čovjeku. To je njegova sposobnost da čovjeka približi drugome čovjeku, da tako mudro i vješto pre- vladava taj nesretni jaz među ljudima, da u najvećem broju slučajeva pokaže kako su ti jazovi posljedica sitnih i nepotrebnih nesporazuma među ljudima i da ih je, ako to čovjek zaista hoće, sasvim lahko prevladati i prići drugome čovjeku, zapravo vratiti se uz pomoć Allahovu pod okrilje njegove ljubavi i ljubavi drugoga čovjeka. Životni problemi „međuljudskih odnosa“, koji se ljudima prije susreta sa Bugarijem čine neprevladivi, bivaju neprehodiva planina, postaju tako sitni i gotovo beznačajni kad taj čovjek, svojim djelovanjem na drugoga čovjeka, tako lahko i tako osmijehnuto skida sloj po sloj skrame sa našeg ušančenog ljudskog vidokruga. I čovjek zbilja, pomno slušajući kako na vrlo konkretnim životnim primjerima funcionira mehanizam „Bugarijeve praktične filozofije islama“, osjeti kako sa njega spada taj okov nepovjerenja prema drugome, kako se njegova sebičnost, njegov ego otvara kao cvijet drugom čovjeku i prestaje to biti i nema više straha da ćemo biti prevareni, neshvaćeni ili poniženi. Raznim vidovima obraćanja čovjeku Bugari toga čovjeka u stvari vraća samome sebi, njegovim istinskim vrijednostima koje on u sebi nosi i on ih uspješno oslobađa, toga čovjeka čineći dostojanstvenijim, jer mu kazuje da on to dostojanstvo življenja u sebi već nosi. Bugari je formirao jednu jedinstvenu „islamsku metodologiju ljubljenja bližnjega svoga“ i on, iskreno ljubeći čovjeka, tome čovjeku na jedan posve diskretan način pokazuje put kuda i kako da ide, pa se tom čovjeku ne čini da ga neko tome „po stare dane“ uči već da on taj pravi put u stvari oduvijek zna, samo ga je hafiz Bugari na to podsjetio i sasma ga ubijedio u to da on to već odavno zna.

Jedan od dragocjenih vidova javnoga djelovanja Sulejmana Bugarija jeste i njegovo obraćanje ljudima pisanom riječju, knjigom zapravo, u kojoj on sabira te svoje misli i daruje ih čitaocu, da ih ovaj ima pri ruci i da se na njih uvijek podsjeća. Zbog toga su Bugarijeve knjige jedinstveni primjeri oživotvorene tehnike „praktičnoga islamskog mišljenja“ i kao takve širokoj čitalačkoj publici bliske, zanimljive, privlačne. Zbog toga svaki njegov novi rukopis izaziva posebnu pažnju i radoznalost, a kod recenzenta u stvari budi radost i zadovoljstvo što baš on ima priliku da kaže „koju pametnu“ o toj i takvoj izvornoj islamskoj pameti Sulejman ef. Bugarija. U tumačenju mnogih pojava unutar islama ili izvan njega, u samome životu, a to opet znači također unutar islama, jer islam je cjelovita i sveobuhvatna “filozofija praktičnog življenja“, u posljednje vrijeme naročito uočljiva crta Bugarijevog mišljenja ogleda se u njegovoj sve naglašenijoj sklonosti ka jeziku i jezičkoj, na prvi pogled, formalnoj, vanjski uobličenoj “nedubinskoj“ strukturi govorenja i pisanja. Neupućenome ili onome koji nije dovoljno duboko proniknuo u Bugarijevo mišljenje izgledalo bi neobičnim, pa čak i nepotrebnim i pretjeranim, njegovo stalno “zapinjanje“ za „sitnice jezikoslovne“, njegovo insistiranje na tumačenju i shvatanju etimologije mnogih riječi, njihove etimološko-tvorbene transformacije i povezivanje tih riječi sa drugim riječima u sklopu misaonih i jezički iskazanih obuhvata i sagledavanja. Međutim, dužan sam reći, kao filolog prije svega, da upravo ta osobina, kod Bugarija sve naglašenija, ima jedno vrlo indikativno i duboko utemeljeno porijeklo i značenje. Naime, svaki čovjek koji kreativno, samostalno, stvaralački misli i pobuđuje i drugoga na također stvaralačko mišljenje, neminovno, kad-tad dolazi pred kapiju jezika, da tako kažemo. On se nađe pred novim nekim pitanjima koja mu nisu otvorila sama ta razmišljanja već su ih, u vidu svojevrsnoga bumeranga, otvorila upravo jezička uobličavanja tih razmišljanja, zapravo jezičke pojave, formalni znakovi kojima se slika mišljenje, koji povratnom svojom snagom onoga što je jezički znak, dakle onoga što je oznaka, djeluju na ono što je misao i „misaoni znak“, odnosno što je suština, što je označeno. Bugari, zapravo, snagom svoga vlastitoga mozga dolazi do toga otkrovenja, otkrića organske neraskidive veze između oznake i označenoga, pri čemu počinje dubinski sagledavati nove neke odnose između oznake i označenoga, tj. između jezika i misli koja se tim i takvim jezikom iskazuje i prepoznaje. On se suočava sa čudesnim, reklo bi se, na prvi pogled, sasvim slučajnim sazvučjima među riječima, i sasvim slučajnim vezama među njima, koje su samo plod formalističke fantazije mislilaca tipa Bugarija, i koje takvi tumači sagledavaju u plodu svojih intuicija i jezičkih fantazija. Kad bi to naučno tako stajalo, onda bi i Bugari bio tip lepršavoga iskazivača i igrača riječima, koji jezičkom igrom zabavlja i obenđijava svoga slušaoca ili čitaoca. Meni je, međutim, sasvim jasno da se radi o jednom aktivnome misaonome zahvatu u bit ljudskog življenja, bit koja se na jedan zakonomjeran način „milimetarski precizno“ otkriva upravo u jeziku. Bugari gotovo da nema nikakve veze sa profilom školovanoga filologa, estetičara, pogotovu etimologa i tome slično. Ali on „samouko“, za sebe i za druge, otkriva nove svjetove tih jezičkih sazvučja, koja po njegovim spoznajama nisu samo jezička sazvučja već su upravo misaona sazvučja skladno i nepogrješivo realizirana kroz jednu jedinu i neponovljivu formu ljudskog mišljenja, a to je jezik. Imponira kod Bugarija, koji čak i ne spada u izvorne govornike bosanskog jezika, jer je njegov maternji jezik albanski, izrazita osjetljivost i sklonost ka finesama upravo bosanskog jezika, zapravo ka jednoj široj i univerzalnijoj „filozofiji toga jezika“. I baš na tragu takvih njegovih spoznaja nastao je ovaj ponuđeni rukopis, zapravo zbirka raznovrsnih misli Sulejmana Bugarija. Ovdje se radi o nekoj vrsti slojevitosti sadržaja i forme tih misli. Ukratko, Bugari misli i u isto vrijeme misli i o onome šta misli, tačnije o načinu kako se iskazuje to mišljenje, dakle o jezičkom znaku i njegovom dubljem znakovnom smislu. U ovom rukopisu naziru se i konture neke vrste Bugarijeve filozofije jezika.

Rukopis je zbirka Bugarijevih misli i zapisa uhvaćenih u kratkim kondenziranim formama. Sve te misli i zapisi kao da su nastajali nakon dugih autorovih promišljanja i neposrednih kazivanja. U njima se naprosto osjeća sretan spoj između čovjekove misli i Allaha i čo- vjekove misli o Allahu, između misli i djelovanja, između iskustva i govorenja, između svijesti o robovanju Allahu i svijesti o ljudskoj sudbini i čovjekovim dometima, između stremljenja ka ljubavi i milosrđu i dubokih čovjekovih raspona sa samim sobom i ponora preko kojih teško prelazi na putu do samoga sebe, ili na putu do drugoga sebi bližnjega čovjeka. Svojim mislima Bugari čovjeka najčešće vraća samome sebi, a to znači Allahu, budi, razbuđuje ili rasplamsava čovjekovu svijest o vlastitome svjetlu u njemu, o mogućnosti da se tim svjetlom osvijetljen živi dostojnije čovjeka, misli dostojnije čovjeka. Bugari je u tim svojim, katkad donekle i anotiranim, promišljanjima i zapisima praktični islamski mislilac koji na vrlo ubjedljiv i proživljen način pokazuje koliko je islam vjera života, vjera svakodnevnog života, vjera svakoga trenutka ljudskog življenja na ovome svijetu. Ali Bugarijeve misli imaju i još jedno izrazito svojstvo sa ovoga svijeta usmjereno onome svijetu, ahiretu. Te misli na jedan mudar i u isto vrijeme praktičan način čovjeka ovoga svijeta pripremaju za vječnost onoga svijeta, i to uglavnom za bašče Dženneta, gdje bistre vode teku i gdje su vječna ljeta i gdje nema ni vremena, ni pamćenja, ni turobnog sjećanja niti patnje sa ovoga svijeta. Lahkoća sa kojom Bugari razumijeva neminovnost rađanja i neminovnost smrti čovjeku donosi spokoj mirenja sa samim sobom i sa ovim svijetom, mirenja sa krajnjom tačkom svoga puta, sa prolaznošću tijela i materije i vječnošću duha i duše.

Ono što je, međutim, za mene kao filologa naročito zanimljivo u Bugarijevom rukopisu jesu već spomenute veze koje autor otkriva na planu oznake (jezika) i ozna- čenoga (značenja). Čitav tekst dat je kao jedna misaona i jezički razuđena cjelina, ali koja je unutar, strukturno, uvezana upravo na principu jezika, tačnije po principu temeljnih, korijenskih ili morfemskih riječi, koje se po- navljaju u više zapisa i čiji je osnovni dio (morfem) obilježen nekom određenom bojom, kako bi čitalac obratio pažnju i na te jezičke unutarnje veze u Bugarijevom razmišljanju. Jer upravo te jezičke veze upućuju i na još dublje misaone veze. Postavlja se, naravno, pitanje da li će takve i tehnički tako obilježene veze zainteresirati tzv. običnoga čitaoca i poštovaoca Bugarijeve misli i djelovanja. Možda će ovaj postupak kod šire Bugarijeve čitateljske publike izazvati zbunjenost, nedoumice, nerazumijevanje, pa i izvjesno razočarenje. Možda će se to dijelom i desiti, jer ukazivanje na jezičke unutarnje veze obavezno upućuje i na potrebu za višim stupnjem apstraktnoga mišljenja, a upravo se tu pitamo da li će taj Bugarijev „masovni čitalac“ pristati na to da bude neočekivano preveden “žedan preko vode“, ili hoće li uopće biti u stanju da na nov način čita knjigu svoga omiljenog autora, koji tako nije postupao u svojim prethodnim knjigama. Kako god da se pokaže ovakav Bugarijev rizik u odnosu na čitaoca, on će ipak morati dati rezultate, pa i aktivirati još neke dublje aspekte čitateljskog mišljenja i iskustva kad se radi o islamskim misliocima i uopće o islamskoj literaturi. Živost i lapidarnost Bugarijevoga kazivanja odražava i samu živost i zbijenost njegove misli o mnogim aspektima islamskog načina življenja i poimanja. Ali je fenomen ovoga rukopisa najviše u tome što se autor našao na jednome tragu na koji je naišao gotovo nesvjesno, da tako kažemo. A to je trag koji univerzalna islamska misao ostavlja zapravo u svakom jeziku svijeta, ne samo u izvornom arapskom jeziku Kur’ana. Otkuda to da Sulejman Bugari, porijeklom Albanac i izvorni govornik albanskog jezika i njegovoga sjevernoga, kosovskoga dijalekta, da u svojim promišljanjima i tumačenjima na svome drugome, „domaternjem“ i „domazetskom“ jeziku (jer Sulejman Bugari je bosanski zet koji je ostao u Bosni i svoju značajnu misiju prije svega vrši ovdje, u našoj Bosni, ili iz nje kreće u svijet i njoj se uvijek vraća), dakle, otkuda to da taj Sulejman Bugari sagledava takve neke duboke i stare, i tajne, i trajne veze među oznakama i smislovima tih oznaka upravo u jeziku bosanskome? Zar to samo po sebi najbolje ne govori o univerzalnosti islama i islamske misli na Zemaljskoj kugli i o njegovom prevladavanju svih granica među prostorima i narodima, a pogotovu jezičkih granica?

Izvod iz recenzije knjige Izr(ij)eke – Izreke za raju iz Raja

Copyright © 2006-2024 I Oficijelna web stranica Sulejmana Bugarija. Developed by Visualis.