– kazao nam je mr. hafiz Sulejman ef. Bugari, koji je rado slušan i čitan alim u svakoj prilici pa i ovoj vanrednoj kada smo intervju morali obaviti telefonom

PREPOROD: U ovom vanrednom stanju mnogi pozivaju na samoispitivanje. Odakle početi?

HAFIZ BUGARI: Volio bih početi odgovor jednim stihom koji sam zabilježio prije neki dan:

U srž teme ne gađaju,
životnu obavezu odgađaju,
najviše sebi ugađaju,
o smislu života nagađaju,
nemaju stvarnog ugođaja,
žive od događaja do događaja
i još se pitaju zašto nam se ovo zlo dagađa.

Ljudi nemaju u sebi izgrađen aparat za samoispitivanje. Dokaz tome su upravo ove kušnje. Sve ovo gledam kao na budilnike od Gospodara svjetova. Budilnici posebno uspavanima, opijenima sobom i pojavom. U toj ljubavi, vezanoj za prolazno, povukle su se dvije osobine, nažalost i kod vjernika, a da ne govorim kod muslimana. Te dvije osobine nama mnogo fale. Prva osobina jeste el-murakabe, poznata osobina u duhovnosti, koja čini čovjeka čovjekom, a to je samokontrola, čovjekova kontrola nad sobom, nad svojim ponašanjem, stavovima i pogledima. Druga osobina, koja je, inače, zapostavljena, jeste el-muhasabe. To je preispitivanje sebe. Nedostatak te osobine je razlog da se čovjek jednostavno izgubi i zaboravi na svoju osnovnu ulogu u životu, a to je da bude halifa na Zemlji. Dokaz iz Kur’ana za ove osobine jeste kada Allah, dž.š., kaže: “…I znajte da Allah zna šta je u vašim dušama, pa Ga se pričuvajte”. (El Bekare, 235.) Koliko se mi čuvamo svog govora, pogleda i ponašanja, o tome zavisi stanje u okruženju. Drugi dokaz jeste ajet koji meni toliko budi interes za samoanalizu. U njemu Allah kaže: “Čovjek sam će biti protiv sebe. Iako će iznositi opravdanja.” (El Kijameh, 14-15.) Posebno me fasciniraju ajeti koji govore unaprijed šta će biti na onom svijetu. Ti ajeti nam govore da ne dozvolimo da sebe korimo tamo, bolje je da to uradimo ovdje, na ovom svijetu. Svako, ako se okrene sebi, može vidjeti šta mu fali. Mi često kažemo: ‘Znam ja sebe!’ Pa ako znaš onda kreni sa popravkom. I kada kažemo odakle početi, to znači početi od sebe. Ramazan je idealna prilika za to, jer je negativna energija zatočena. U njemu je Allah otvorio vrata svakom biću, svakoj duši, bez obzira kojeg je pravca. Uostalom on se i zove mjesec čovječanstva (ummeta). Ramazan je univerzalna milost i univerzalna prilika za svakog čovjeka da se suoči sa sobom i to ako želi. Ovo preispitivanje ili, modernim rječnikom, samoanaliza, shodno ajetima je skoro pa farz. Postavimo sebi pitanje: Koliko sam ja u skladu s onim što se od mene traži u mojoj svakodnevici? Počinjemo od svog stava: Šta za mene znači smisao života? Drugi i drugačiji? Učenje Kur’ana i propis? Učenje Kur’ana nije samo čitanje ajeta, već, kada naiđemo na neki ajet, da budemo u dovi i kažemo: Gospodaru moj, pokaži mi slabosti moje! Poslanik, a.s., kada bi učio Kur’an ashabima, znao bi stati i pitati ashabe šta je s njima, jer, kada uči džinnima, oni bolje reagiraju, oni odmah prokomentiraju te riječi. Kažu kako se osjećaju, mole Allaha da ne dožive ono o čemu se govori u ajetu. Ovo je direktno samoispitivanje prilikom učenja Kur’ana. Dođeš do ajeta u kojem se govori o oholosti i postaviš sam sebi pitanje: Jesam li ja ohol? Učenjak Abdullah Haris el-Muhasibi kaže da je čovjek bolestan ako izađe iz kuće i ne pomisli da su svi bolji od njega. Postavimo sebi pitanje koliko mi jesmo ono što očekujemo od ljudi i ono što nam se ne sviđa u zajednici. Kur’ansko pravilo je da sve ono što nam se ne sviđa u zajednici ima uzrok u nama. Sve je nama od nas. Loše nam se čini jer loše činimo. Nama je mnogo štošta u životu nejasno jer se površno i veoma malo družimo sa Jasnoćom. Jedno od imena Kur’ana jeste Jasnoća. Ako želimo da se Allah nama kune onda uključimo samokritiku, jer Allah se kune samokritičarima – dušom koja sebe kori.

PREPOROD: Šta Vi sebe pitate u tom samoispitivanju?

HAFIZ BUGARI: U zadnje vrijeme analiziram duboko jezik i pomogao mi je u razumijevanju Kur’ana. Zabilježio sam jednu rečenicu koju bih volio ovdje podijeliti, jer sadrži riječ koju koristimo često u životu: Ako katarza, čišćenje, počne od mene i tebe lično, onda ćemo čuti i vidjeti odlično. Kažemo često da je nešto odlično, jer moja i tvoja lična karta jesu iskrenost, zdrava samokritika i kritika. Tada počinju čišćenje i popravak. Pitam sebe često: Dajem li ja svojim ponašanjem opravdan razlog ljudima koji me okružuju da budu protiv mene? Ako imaju bilo šta opravdano protiv mene, to znači da ja još nisam bićem okrenut Njemu. Imamo li snage pitati brata, imama, prijatelja, supružnika, kolegu: Molim te, kako ti mene vidiš? Jesam li umišljen čovjek? Molim te, možeš li mi ukazati šta ti se ne sviđa kod mene? Ako ne možeš ovako direktno, možeš li mi to učiniti porukom? Otvoreno mi reci da bih mogao početi popravljati ono što je poremećeno u mom životu. Ali, pazi, treba sabrati snagu i pitati to onoga koga voliš, s kim piješ kahvu, razgovaraš. Moja praksa jeste da imam svog iskrenog kritičara u životu kojeg mogu pitati šta mu se ne sviđa kod mene. Obratimo se cijelim bićem Allahu: Gospodaru, pošalji mi, udruži me s robom koji će me učiti! I korektor mi biti. Kome nije potreban učitelj, on je mučitelj. Možemo mi to i sami umom i znanjem, ali je potrebna podrška kako bi našli svoj početak i sastavili kraj s krajem, jer je u početku i kraj. Potvrda da ljudi ne znaju gdje je početak je narodna izreka koja glasi: Ne zna gdje udara! Stoga, početak svih početaka jeste Onaj koji se sve ovo započeo i Kojem se sve vraća. Za početak, obratimo se El-Mubdiu Počinjatelju, Začetniku, Otpočinjatelju: O, Ti Koji počinješ sve, od Kojeg je počelo sve, o Mubdi, pokaži mi gdje griješim, daj mi snage da izdržim korektore od Tebe koje ću sresti u svom životu. Molimo Allaha da nam dā onoga ko će biti istinski korektor u našim životima, kako bismo se što brže vratili svom početku! To može biti bolno, ali kako smo kazali, bolje na ovom nego na drugom svijetu. Bolje da se crvenimo pola sata kod prijatelja, kod učitelja, nego vječnost pred Uzvišenim. Dok se ne otvorimo, neće nam se otvoriti.

Nije samo plakanje nad Kur’anom cilj

PREPOROD: Koliko nam post može pomoći na tom putu samoanalize, ali i drugi ibadeti?

HAFIZ BUGARI: Jedan velikan je govorio: Allahu, vrati me na početak ovim postom! Svaka stvar ima svoja vrata, a vrata svih ibadeta jeste post, kako stoji u hadisu. Ako su nam vrata posta zatvorena, onda je teško osjetiti početak. Koji i kakav post? Možemo zamoliti Allaha da nam ramazan i post bude prilika za naš novi početak te da priznamo da smo se omrsili u životu čašću drugoga. Kada god negativno govorim o drugome, komentiram, ogovaram, vrijeđam, ja se mrsim. Stoga, jesmo li zapostili? Priznajmo da su nam  sva vrata zatvorena, vrata istinske ljubavi, tefsira, dijaloga, razumijevanja, ako nismo istinski zapostili. Sve nam je nešto nejasno i složeno. Otkud to? Ako se mrsimo čašću drugoga, sve nam je u životu zamršeno. De malo promislimo o ovoj trojici: Onaj koji misli samo o početku i s njim se ne može izići na kraj. Onaj koji misli samo o kraju, on nema sredine. Samo onaj ko misli o Njemu, on ima početak, sredinu i kraj. Mnoge probleme u društvu imamo zato što ljudi još uvijek nisu zapostili. Za mene su pravi postači oni s kojima počinje obnova. To su oni koji su sve dali da kritikuju sebe ne bi li ispravno zapostili ne samo od jela i pića. Kada čovjek zatraži da ovaj ramazan počne kritizirati sebe, da zaista želi čišćenje i pročišćenje, Allah će sigurno poslati osobu koja će biti korektor. I, naravno, treba izdržati. Sjetimo se sure Kehf i Musaa, a.s., koji je kazao da će izdržati na tom putu. Mi nemamo zdrav početak u onome što smo davno naučili. Znamo mi teorijski za tu vrstu posta – da se posti od svega negativnoga. Ko su pravi postači – saihuni? Termin koji označava one koji poste cijelim svojim bićem. Ti postači su proširili islam bez ikakvih borbi, sablje, metka. Gdje god su otišli, širili su ljubav i pravi post. Onaj ko posti bićem, njega voli svako! Imao sam jednog od učitelja kojeg je voljelo i malo i veliko, jer je postio bićem, a nije učio u Kur’anu. A sada, nikada više onih koji uče, ali nema živog traga koji oživljava. Ljudi prihvate šehadet, ali ga još bićem nisu usvojili u svom životu. Ovaj ramazan može biti naš početak za ličnu obnovu i kroz istinsko druženje s Kur’anom. Ashabi su se u ramazanu mnogo družili s Kur’anom. Ako neko zanijeti da prouči hatmu, neka to bude uz razumijevanje, da stane kod nekog ajeta i razmisli o njemu. Kada se uči ajet o Džehennemu, učimo da nas Allah sačuva vatre, kada se spomene neka loša osobina, dovimo da nas sačuva nje itd. Čovjek zaplače učeći ili slušajući Kur’an i misli da je to učenje. To je samo trenutak, emocija, jer se fokusirao na to. Pitali su velikana Sehla et-Tusterija šta je to keramet-čudo, pa im je on odgovorio: To je nešto što dođe i prođe. Najveći je keramet zamijeniti loše ponašanje lijepim ponašanjem. Ono što je potrebno je lični popravak. Ne treba slušati i slijediti one koji ne popravljaju, ne uvezuju i ne spajaju. To su najgori ljudi po hadisu. Kur’an i namaz su razgovor s Allahom. Pitajmo Allaha zašto ne možemo osjetiti slast u namazu i zašto osjećamo nešto loše prema drugome. Družimo se s Kur’anom, razgovarajmo s Allahom i naći ćemo odgovore.

Sadaka je osloboditi ljude od svoga zla

PREPOROD: Ako bismo tako počeli, malo ostaje da drugima šta kažemo ili da ih komentiramo.

HAFIZ BUGARI: Ja sam se počeo družiti s jednim korektorom i shvatio da sam ja kriv za ono što se dešava u meni i oko mene. Kada sam to shvatio, nisam mogao nijednog čovjeka naći da ga kritiziram, napadam, dajem komentare itd. Onda sam razmišljao kako da dođem do srca ljudi jer Allah od Poslanika traži da u komunikaciji sa dvoličnjacima koristi riječi kojima će dodirnuti njihova srca. Vidi suru En-Nisa, 63. ajet. Kakav bi onda trebao biti razgovor sa onima koji to nisu? Svi putevi srcu su otvoreni kada mi istinski ovladamo sobom. A znaj, onaj ko ne vlada sobom, voli da vlada drugima. Ljudi komentiraju druge, jer im je u životu nejasan cilj i žive po receptima drugih. Nažalost, čak i učeni. Kada čovjek nije sebe prokomentirao, njemu će svakodnevni obroci postati šuplji, bezvrijedni komentari o drugima. U velikom slučaju neprovjereni i netačni. Ako čuješ da neko komentira o nekome loše, on ima problem, da ne kažemo da je bolesnik. Tim ljudima treba terapija. Vjernik pravi se ne upušta u komentar, osim da pomogne, popravi i poduči. Komentar treba biti takav da ne otvara dalje vrata šejtanu da onaj koji to čuje zarazi se pa nastavlja griješiti, širiti zarazu. Allah nam u Kur’anu kaže da, kada dođe neki poročnik s nekakvom viješću, znači nejasna, nesigurna, neprovjerena itd. da to dobro provjerimo, analiziramo, utvrdimo cilj i metu. Znači vjernik je u poziciji da nikada komentar ne uzme zdravo za gotovo. U vjeri i komentari kojima se pretjerano neko hvali nisu pohvalni. Sjetimo se kada je ona žena izgubila sina u borbi i počela je govoriti da je šehid, ‘džennetlija moj’… Poslanik, a.s., je pitao otkud zna, jer možda je ostao dužan nekome, možda se petljao u ono što ga se ne tiče. Ulema je kazala da je izvor svega lijepog ako poštujemo četiri hadisa. Prvo, želi bratu ono što želiš i sebi, ne ljuti se, ne petljaj se u ono što te se ne tiče i govori dobro ili šuti. To je komentar vjernikov – govori dobro ili šuti! Ljudi traže gdje će u ramazanu dati sadaku, a najbolja sadaka je osloboditi ljude od svoga zla. Nemamo edeba da nađemo u svakome to dobro sakriveno i potisniuto. Neki dan čitam kako Goethe lijepo kritizira Francisa Bacona pa kaže kako će ukrasiti njegovim stavovima svoju knjigu o bojama, jer je on imao dobar govor o bojama. Iako je negdje Bacon pretjerao i iznosio svoje stavove o Aristotelu i drugim filozofima Goethe će ukrasiti svoju knjigu njegovim stavovima, jer je Bacon u suštini želio dobro. Pogledajte pristupa! Jedan ensarija je prošao pored ljudi koji su loše komentirali o nekome pa im je rekao da uzmu abdest, jer ono što govore je prljavije od nečistoće. Iako smo čisti, to ne znači da smo pročišćeni. Čovjek danas priča o drugome i ode na namaz. Ebu Bekr es-Siddik, r.a., jednom je sjedio s grupom ljudi i priča je krenula u pogrešnom pravcu. Začuo se ezan pa je Ebu Bekr rekao da krenu ugasiti vatru koju su upalili. Mi palimo vatre našim raspravama i komentarima o drugima. On stavi na Internet jednu rečenicu o bratu i to milion ljudi pročita i komentira. Ogriješio se, a nikada se nisu ni vidjeli. Kad će ti ljudi stići jedni od drugih tražiti halala?

Žalimo li za punom džamijom ili navikom

PREPOROD: S obzirom na zatvorene džamije, koliko nas je ovaj virus udaljio jedne od drugih?

HAFIZ BUGARI: Ne bih rekao ni da smo bili bliski ni da nas je korona udaljila. Ona nam je dala priliku da ispravimo pogrešne korake koje smo napravili u svojoj porodici, okruženju i životu. Ovaj virus nam otvara polje da se suočimo sa svojom iskonskom originalnošću i to ako hoćemo. Dobili smo jedan poziv. Ova situacija nam je otvorila vrata da se onaj ko želi vrati svojoj izvornosti, jer mnogi su se pokazali uspješnima izvana, dok su unutra razoreni. Skoro sam razumio ajet u kojem se kaže da Allah stavlja pregradu između čovjeka i srca. Ima pozitivna i negativna pregrada. Sve na ovom svijetu ima zadaću da ukrade srce čovjeku. Ovim virusom Allah je povukao čovjeka u kuću i stavio pregradu, koja ne dā da se čovjek potpuno preda svemu onome što mu je kralo njegovo srce. Vratio ga je samom sebi, da malo analizira. Danas se na moderan način pecaju ljudska srca i duše. Pandemija jest problem, ali koji također može spasiti čovjekovo srce. Ovo izgleda kao kazna, ali je ujedno i milost. U ajetu Allah kaže vjernicima da se odazovu Allahu i Poslaniku, a.s, zove ih nečemu što će ih oživjeti. Ovo stanje je pregrada čovjeku koji je počeo da se umišlja blagodatima koje ima: svojim radom, bogatstvom, naukom, metodama, rezultatom. Također, većina je bićem udaljena od Božijih propisa, a stanje kod praktičara u vjeri je takvo da su fizički prisutni zbog službe, navike i običaja, a ne iskrene želje za duhovnim popravkom i razvojem… Oni su praktičari, ali nisu praktični u životu. Nema dogovora, savjeta, razgovora, kritika, ljubavi. Rekao sam jednom sadašnjem imamu da uživam da mi kaže moje mane, ali: Dozvoli da i ja tebi kažem tvoje. A ako ne želiš, nemamo šta o tome pričati. Pomoći ću ti, ali ne možemo zajedno raditi, poselamit ćemo se i idemo dalje. Napravili smo džamiju kao apoteku, odemo kad nam nije dobro. Ona to jeste, ali nije samo apoteka, već mjesto da se izgradi ličnost. Žalimo li za punom džamijom ili za navikom? Pogotovo tokom vjerskih blagdana: džuma, bajrami, ramazan, mubarek noći… Je li džamija postala mjesto samopromocije? Da ne govorim o velikim organiziranim iftarima. Takmičimo se ko će napraviti veći iftar. Svjedok sam da se pozajmi da se napravi takav jedan iftar. S druge strane, duhovno smo izgubljeni i zbunjeni zbog pohlepe, oholosti, zavisti, što se može naći i kod učenih ljudi. To je zbog nedostatka iskrenosti, bliskosti, povjerenja i jednostavnosti. Zašto ne možemo priznati jedni drugima i odrediti ko je za šta najbolji? Možemo mi birati i glasati između sebe, ali se tačno zna ko je najučeniji i najsposobniji za nešto.

Ovo je naš test duhovnosti i brige o zajednici i drugome

PREPOROD: U kontekstu brige za drugoga kako razgovarati s osobama koje su upravo izgubile posao u ovoj vanrednoj situaciji?

HAFIZ BUGARI: Žao mi je osoba koje su bile izložene ovom virusu, naročito onih koje su preselile na Ahiret. Žao mi je onih koji su izgubili posao, ali i osoba koje su bile prinuđene da otpuste drugoga. To je sve definicija ovog života, on je prepun kušnji. Allah iskušava ljude i siromaštvom i bogatstvom. Različitim situacijama Allah iskuša čovjeka da vidi ima li srca da pomogne drugome kao u sadašnjoj situaciji. To je svima nama sada ispit kako ćemo pomoći drugome. Ta briga o drugome nije samo u ramazanu, već i mimo ramazana. Mi imamo ljudi u krizi i mimo ove vanredne situacije. Međutim, sada ćemo vidjeti koliko ima posta u nama. Samo oni koji poste dijele ne očekujući ništa zauzvrat. Ljudi danas kada daju bilo šta, očekuju nešto. Postoje ljudi koji zapošljavaju i, umjesto da daju posao, oni te radnike zarobljavaju. To može biti opasnije nego kada čovjek ne radi. Znam osobe koje kažu da su se preporodili otkad su otišli od nekog poslodavca, jer je bio rob nekome. Kažu: Draže mi je da po cijeli dan čistim toalete, da kopam nego da radim kod njega! Naravno, postoje ljudi koji itekako biraju šta će raditi. Mnogi bi voljeli da što manje rade, a da što više imaju. Ova situacija nam može biti i prilika da se preispitamo kakav je naš odnos prema parama. Na što trošiš pare? Čovjek treba znati šta mu i koliko zaista treba da bi bio normalan u životu. Iznenadili bi se ljudi kada bi vidjeli koliko im je zaista dovoljno u životu. Zašto? Ljudi više nemaju mjeru. Sada neki u ovoj upitnoj ekonomskoj situaciji osjete slast u svojoj porodici, vide da mogu prouzrokovati osmijeh kod djece i malim parama. Također, mnoge ovo treba podsjetiti da se za svaku blagodat koju imaju najmanje zahvaljuju Allahu. Ljudi hvale sebe, oslanjaju se na ono što su postigli, na platu, na šefa. To ljudi počnu gledati kao oslonac u životu.

Znanje na Istoku i na Zapadu

PREPOROD: Sve je veći broj ljudi koji govore u ime islama. Neki su okrenuti Zapadu, a neki Istoku i s tih pozicija su jedni protiv drugih. Kako to premostiti?

HAFIZ BUGARI: U Islamu postoje uslovi da bi neko mogao govoriti: ‘ja sam musliman’ ili  ‘ja kao musliman mislim…’: ustrajnost u znanju i vjerovanju, da ne tuguje za onim šta je bilo i ne strahuje za onim šta će biti, da poziva najboljim i najljepšim govorom, da poziva Allahu a ne sebi, da radi dobro djelo svima iskreno ne očekujući ništa, da na loše uzvraća dobrim, da nema predrasude o drugome, da bude izdržljiv, da od neprijatelja pravi prijatelja. Ako neko ne ispunjava ove uslove, on će napraviti veću štetu zajednici od koristi i sramota je da se on predstavlja kao musliman i da govori u ime svoje zajednice. Takva osoba je teret sebi, svojima, drugima i zajednici. Istok se zatvorio dušom, a Zapad umom. Jedni za druge kažu: ‘niste ni na čemu’. I da su neprijatelji, jedni protiv drugih pišu kniige i snimaju filmove. Ta obostrana zatvorenost i isključivost je prouzrokovala i kod jednih i kod drugih razne zloupotrebe, pa i vjere i naroda, samo radi svojih interesa. Oni su time zatvorili vrata vrijednostima, živoj komunikaciji, i živom dijalogu. Tamo gdje nema dijaloga tu je bijeg od sebe i svoje suštine. Kad se sa ovakvom pozadinom pristupa znanju i vjerovanju, to je mrtvo znanje i vjerovanje koje ubija učenike i studente. To je jednostarno, sterilno i neproduktivno znanje i vjerovanje, bez obzira da li se diplome uzimaju na Istoku ili na Zapadu. Mi moramo priznati da je Istok u toj zatvorenosti dušom učinio da zakržlja kultura, u pitanje je dovedena čak i misija Poslanika, a.s. koju su lokalizirali i smatraju da su samo oni u pravu i da samo oni razumiju njegov put i praksu, a sve drugo je zabluda. Mislim da su to ljudi koji su okrenuti zamišljenom Istoku, misle da je to izvor i slično. Izvor može biti u svakom pojedincu. Izvor je Riječ Božija, ko priđe tom izvoru iskreno vidjet će kako će Gospodar dati da ta osoba bude osoba sredine. A, sredinu je najteže postići. Danas ovi učitelji, a zapravo su učenici, s Istoka su toliko zatvoreni da potpuno negiraju drugog i drugačijeg pa čak i ako je u istoj vjeri, a s druge strane ovi sa Zapada toliko su zatvoreni da negiraju da može biti vrijednost na Istoku, u tradiciji drugog i drugačijeg. Najbolji su, po meni, oni koji su pobjegli sa Istoka na Zapad i obratno, a ovo pobjegli mislim da su se otvorili. Oni su ti koje treba pustiti da govore i razgovaraju, jer su našli spoj. Nekada su to bili Rene Guenon, Muhamed Asad, Frithjof Schuon itd. To su ličnosti koje prave spoj Istoka i Zapada, najviše nam fale, a oni ne mogu nikako doći do izražaja. Onemogućava im se jer su oni prava ponuda za promjenu u svijetu i koji daju prednost vrijednostima. Pazi, vrijednostima, a ne samo vjerskim obredima, pravilima, propisima itd. Svijet želi da vidi ko si kao čovjek, šta si, šta nudiš za sve… Gadamer je rekao da je učen onaj ko ima osjećaj za drugog i za zajednicom, a inače neučen je čovjek koji nema taj osjećaj. Jedan kaže da kao musliman misli to i to. Pitam se kad si to počeo u ime svoje zajednice da govoriš. Reci barem da je to tvoj stav, tvoj pogled. Treba da te bude sramota ako razmišljaš o funkciji predstavnika cijele zajednice. Barem se pravi da misliš svojom glavom.

(PREPOROD, BROJ 9/1163, 1. MAJ 2020.)