Imao sam i čast i zadovoljstvo da hafiza Bugarija vidim i slušam više puta i jedva čekam da ga vidim i čujem opet, ako Bog da. On je, dakako, u insanskom obličju kao i svako, ali to njegovo insansko obličje ja zamišljam kao neku neobrađenu kovinu. Onda zamišljam nekakav fin omalehan čekić, možda onakav kakvim se celizira i tušira bakar, a taj čekić se, po mome, zove islam, din, vjera, kako hoćeš. I onda je tim čekićem – a sve su to mali, sitni udarci – cio Sulejman Bugari i iznutra i izvana iskovan u ovoga kojeg svako može vidjeti i čuti. I tom tako iskovanom Sulejmanu Bugariju ne treba ništa. I zato što mu ne treba više ništa, a sve ima, on sve što ima i što može, daje drugome. Treba mu, reći ćemo, kaput, hlače, gaće, dajede, da legne, ali mu zapravo ne treba ništa, jer on, tako iskovan čekićem islama ima sve što god hoćeš. Niko mu ništa nauditi ne može i nikoga se hafiz Sulejman Bugari ne boji osim Allaha Svemilosnoga, Svemogućeg, ali onim strahom koji voli svom svojom dušom, ili još bolje rečeno, hafiz Bugari širi svoju dušu koliko god može da mu više straha od Allaha, dž.š., stane u prsa.
Mnoge bitne stvari sam čuo prvi put iz njegovih usta i zapamtio ih i trajno pohranio u svoju riznicu. O tome kako je Muhammed, a.s., tražioda mu Ebu Bekr Es-Siddik govori stighove nekog arapskog pjesnika iz džahilijeta, pa kada ga je Ebu Bekr upitao kako može iskati da sluša pjesme čovjeka koji ostao džahil, Muhammed, a.s., je odgovorio: „Njegova poezija je primila islam, a on još nije.“ Ili, kada su se prvi put susreli Rabija El-Adevija i Hasan El-Basri, pa rabija strgla s glave šamiju rekavši: „Da su svi muškarci čestiti kao ti, žene se ne bi morale ni pokrivati.“ I mnoštvo drugih lijepih korisnih stvari. Da je isti korijen riječi za vjeru i ponašanje, što je za moju filozofiju u „Vječniku“ izuzetno dragocjeno i inspirativno itd. A, ionako, on je našao neki damar, neku riječ, koja okuplja i poziva ljudske duše na pravi put.
Druga knjiga hafiza Bugarija zove se „Mi smo jedan drugome najbolji poklon“ i prvo izdanje objavljeno je 2007. godine, a sada se evo pojavljuje i treće pod naslovom „Dersovi i druženja“, ali to je sve, zapravo, jedna velika knjiga velike Hafizove duše.
Izvod iz recenzije knjige „Dersovi i druženja“
