Akademik Esad Duraković / Hafiz Sulejman Bugari: Lice Vrline

Naš svijet izobličava se toliko da nam život u njemu postaje neka vrsta prinude. Jedva da ima proplamsaja koji bi u njega unijeli vedrine. Ratovi i nasilje, ideološke isključivosti svake vrste dovode svijet u stanje gotovo neprozirnog beznađa, posebno islamski svijet. Lice Vrline više slutimo nego što ga razaznajemo.

Angažman koji ne ostavlja ravnodušnim

U ovo doba opće pomutnje i nekompetentnosti, u doba sektaške krutosti i dramatične sukobljenosti, želim ukazati na jedan bosanski primjer uspješnog afirmiranja unutarnje ljepote i duhovnosti koja je sušta suprotnost svim konfliktnim krutostima. Naime, hafiz Sulejman Bugari, koji je vremenom postao pojava u našem javnom prostoru, među rijetkima je koji svojim pozitivitetom i velikom aktivnošću nastoji mijenjati sredinu i obilježiti vrijeme posebnošću koja se izražava u više aspekata. On djeluje u jednom općem kontekstu koji određuje, s jedne strane, karakter njegove aktivnosti, a s druge strane – to djelovanje toliko je snažno i usredsređeno da se čini kako je u stanju značajno doprinijeti mijenjanju cijelog konteksta u pozitivnom smjeru. Zahvaljujući tome dvovrsnom i vrlo intenzivnom odnosu prema svome kontekstu – prema vremenu i vrijednostima u njemu u najširem smislu – Bugarijevo djelovanje pripada onoj vrsti optimalnog etičkog i društvenog angažmana koji ne ostavlja ravnodušnim sabesjednike; pitanja i problemi koje on pretresa pred auditorijem nisu iz svijeta marginalija, već se tiču najdubljih virova duše i vjere, duha i etike, i on to čini krajnje sugestivno i jednostavno u isti mah, tako da djeluje – sudeći po odzivu i reakcijama njegove dominantno mlade publike – gotovo hipnotički. U oratorskim nastupima on realizira izvjesnu sintezu drevnih islamskih oratorskih autoriteta i modernost dragocjenu mladim ljudima koji se u tom pogledu ne daju prevariti.

Budući da je u ovome krokiju riječ o Licu Vrline, o naročitim vjerskim ili etičkim pothvatima hafiza Sulejmana Bugarija, razumije se da neću govoriti o njegovom verbalnom i pisanom tekstu s naučničkog aspekta jer bi se o nekim stvarima i moglo raspravljati s naučnog aspekta (kao i u bilo kojem drugom diskursu). No, smatram da za etički aspekt njegova uspješnog djelovanja nije to od presudne važnosti. Harizma općenito – a Bugari je svakako ima – nije nužno povezana s naučničkom kompetentnošću i besprigovornom stručnošću. Također valja imati u vidu da se karizmatično djelovanje, za razliku od naučničkog, realizira tek u danome kontekstu, pri čemu aktualizira sebe i kontekst, ili sebe u kontekstu, i to u neraskidivoj povezanosti. Međutim, pošto je polje Bugarijeve aktivnosti religija, zapravo više vjera i etika, to se u njemu simultano aktualizira više kontēkstā, čime se to djelovanje – iako je vezano za harizmu, što znači za individualnost i za individualitet – u izvjesnom stepenu univerzalizira. To djelovanje, naime, univerzalizira se tako što implicira, kako sam već rekao, retoričko iskustvo islamske tradicije brižljivo stvarane stoljećima; univerzalizira se sintetiziranjem arapsko-islamske i „bosansko-islamske“ posebnosti u raskošnoj lepezi različitih iskustava. Razumije se, činjenica da su njegovi nastupi na temeljima i u okvirima islama daje posebnu dimenziju i snagu tome univerzaliziranju. Bugarijevu neobičnu sintezu univerzalnog i individualnog mladi ljudi osjećaju, čini se, gotovo instinktivno, prepoznajući je kao teško dohvatljivu vrijednost: oni osjećaju kako se u vrijednostima koje im otkriva Bugari ostvaruju kao individualnosti, kako se njihova zatomljena duševnost snažno oslobađa i afirmira se u uzletu, gotovo u ekstazi, ali osjećaju istovremeno kako se to zbiva u „horu“, ili da se poslužim Bugarijevim jezikom kao parafrazom: u džematu kao optimalno osmišljenom zajedništvu mnoštva duševnosti upućenih ka Licu Vrline. Dakle, Bugarijevi slušaoci, prema mome razumijevanju, afirmiraju u činu predanosti njegovom oratorstvu svoju najtanahniju subjektivnost zato da bi je ustreptalo udružili s drugim subjektivnostima u zajedništvu vjere. Nema sumnje – to je izuzetno iskustvo.

Opća neangažiranost intelektualaca i uleme

Suština islama ogleda se u toj sintezi koju Bugari samo afirmira, ali je on ne stvara. Naime, u islamu je vjera kao čin i stanje čovjeka optimalno individualizirana, budući da u islamu nema institucije crkvenoga tipa, nema klera, nema institucije ispovijedi i sl., već je individua, odnosno subjekt, usmjerena punim kapacitetom na komuniciranje s Bogom, na spoznavanje i osjećanje Njega sa svim kvalitetima koje to podrazumijeva, ali je u islamu istovremeno snažno afirmirana i umma – ona vrsta zajedništva ustreptalih „vjerskih duševnosti“ gdje se radosno, gotovo spasonosno, poništavaju razlike ili granice između sakralnog i profanog, vjerskog i svjetovnog. Vjerujem da je to jedan od ključeva za razumijevanje uspješnosti Bugarijeva djelovanja: on sa izvrsnim umijećem predstavlja u punom svjetlu jedan aspekt islamske suštine koja se upravo u njegovim nastupima čini vrlo primamljivom. Sulejman Bugari pri tome djeluje također na sasvim osoben način, postavljajući se u kontekst koji ne zahtijeva naučničku vjerodostojnost koliko vjerničku uvjerljivost i egzaltiranost. U tom smislu valja reći kako se njegovo djelovanje ne može nazvati vazovima u tradicionalnom značenju riječi; nisu to ni predavanja, već bi se – uslovno i privremeno – Bugarijevi susreti s „publikom“ mogli zvati nekom vrstom kolektivnih seansi – s obzirom na snagu uzajamnog otvaranja, odnosno na relaciju koja je obostrano maksimalno uzbuđivana. No, prije nego što obrazložim to važno diferenciranje Bugarijevih nastupa u odnosu prema tradicionalnim vazovima – što je također svojevrsna kontekstualizacija koja je uvijek važna – valja ukazati i na neke druge kontekste u kojima se Bugarijevo nastupanje realizira kao vrijednost.

Hafiz Sulejman Bugari djeluje na afirmiranju Vjere i Vrline u vrijeme i u sredini koji su snažno obilježeni općom neangažiranošću intelektualaca i uleme. Sunovratan pad sistema vrijednosti je očigledan i opći, s tendencijom zatvaranja svih, ili većine svijetlih perspektiva. Po svemu sudeći, najteže pada nevjerodostojnost – moralna, etička, politička i dr. – upravo onih ljudi ili cijelih društvenih grupacija koji bi morali biti autoriteti, čitav niz temeljnih institucija društva i društvenosti. Dezorijentiranost i apatičnost su sveopći. Mladi ljudi osjećaju tu besperspektivnost te se prepuštaju alkoholu, drogi, raznim vrstama nasilja, u društvenom i profesionalnom ostvarivanju oslanjaju se na „štele“ i td. U tom zabrinjavajuće negativiziranom kontekstu Bugari im se obraća s očaravajućim entuzijazmom i Vjerom, obasjavajući im u sumraku društvenosti snagom vlastite vjere i harizme sāmō lice Vrline koje ih, očito je, plijeni: svojevremeno je dvorana BKC u Sarajevu bivala prepuna svakog posljednjeg četvrtka u mjesecu, kada se Bugari obraćao publici. Velika posjećenost Bugarijevih nastupa i gotovo opipljiva njihova djelotvornost snažno indiciraju u kojoj mjeri je ljudima, posebno mladima, potrebna pozitivna energija i istinski autoritet. U svojoj nedozrelosti, društvo ignorira i tu činjenicu, i utoliko je Bugarijevo djelovanje uspješnije.

Poželjna paradigma

Opći bosanski kontekst društvenosti bilježi, gotovo sa zebnjom, i neke druge pojave koje, također, nastupaju u ime vjere, u ime islama, ali ne afirmiraju vrlinu već žestinu, isključivost i prijetnju. Riječ je o vehabijskom ili selefijskom organiziranju u Bosni u kojoj je islam opstajao zahvaljujući svojoj naročitoj širini i tolerantnosti, svome autentičnom kosmopolitizmu. Ne treba imati nikakvih dilema da je to temeljni uvjet njegova opstanka u Bosni i u budućnosti. Razlika između Bugarijeva djelovanja i ciljeva, na jednoj strani, i selefijskih metoda i ciljeva, na drugoj strani, mogu se mjeriti „svjetlosnim godinama“: ona je jednaka razlici između radosti i straha, ushita i prinude, kosmopolitizma i isključivosti. Očito je kako i u tome kontekstu Bugarijeva harizmatična „interpretacija“ djeluje kao nada u autentične vrijednosti koje Bosna živi stoljećima a nad koje se nadvila prijetnja.

Uz ovo je važno naglasiti sljedeću odliku Bugarijeve naročito vrijedne i kontekstualizirane akcije. Njegovu vrstu nastupa vidim kao poželjnu „paradigmu“ u sadašnjem trenutku muslimanske stvarnosti općenito a one u Bosni posebno: o Bugarijevoj akciji ne govorim ovdje samo kao o personalnoj, čak ne u prvome redu kao o personalnoj akciji, već o jednome vrlo poželjnom pristupu koji tako spretno i konstruktivno prilazi potencijalno ustreptalim duševnostima, a koja bi mogla biti uzor, metodološki, mnogim vaizima.

Naime, prema onome što sam do sada vidio i saznao, Bugarijeva „predavanja“ nisu u strogom smislu naučnička ili akademska, ali ona nisu zbog toga inferiorna. Istovremeno, ona se ne zatvaraju u relativno,ili uslovno rečeno, u sferu strogih šerijatskih tumačenja, ali nipošto nisu u koliziji s njima, naravno. Naprotiv. Nadalje, i to smatram posebno važnim, Bugari uspješno odolijeva realnoj mogućnosti da se prometne u šejha u onom značenju u kome taj pojam/pozicija, značajnim dijelom, baštini kult ličnosti, jer njegova nesumnjiva karizma zapravo mu nudi i tu vrstu iskušenja, ili takvu mogućnost. On uspješno izmiče svim tim „klišejima“, posvećujući se s očitim darom onome što bih mogao nazvati, makar i privremeno, afirmiranjem unutarnje ljepote, duhovnosti, onoj vrsti uzbibavanja unutarnjih vjerničkih i općenito ljudskih potencijala u kojima se čovjek osjeti istinski ozarenim i oslobođenim svih vrsta autoriteta, osim Autoriteta Boga i Vjere. Prema onome što sam mogao zapaziti, kada Bugari dovede svoj auditorij (džemat bilo koje vrste) u to stanje unutarnje duhovnosti i ljepote, čak je i njegov autoritet kao hodže/imama i sl. na izvjestan način žrtvovan unutarnjoj ljepoti i duhovnosti: slušalac je, uglavnom, uzbuđen otkrićem vlastitih unutarnjih potencijala koje mu Bugari pomaže kultivirati, pa se takav slušalac optimalno prepušta bogatstvu vlastitoga unutarnjeg svijeta a ne spoljenjem (vaiskom) autoritetu.

Hutbe distancirane od stvarnosti

Većina imama u Bosni i Hercegovini, tačnije – hatiba, ne nastupaju kao Sulejman Bugari, tako da se njegova pozicija i akcija i u tome kontekstu diferenciraju značajno i pozitivno. Dok obilazim sarajevske džamije petkom, a tako je više-manje i u drugim mjestima, događa se ne baš rijetko da me iritiraju hutbe budući da su anemične, neangažirane, začuđujuće distancirane od stvarnosti i projicirane daleko u prošlost. Rijetki su hatibi koji izlaze iz toga okvira. Većina njih ne bavi se aktualnim temama, već žive u dalekoj posvećenoj prošlosti – u vrijeme Poslanika, ashaba, te prve ili druge generacije poslije njih. Oni vjernicima neumorno pripovijedaju biografske fragmente tih dalekih čestitih predaka, njihova reagiranja na određene probleme i neke njihove interpretacije islama. Time se drevna prošlost postavlja kao neprikosnoven autoritet. Žuti ćitab – pod kojim se misli na tradicionalističke, prastare interpretacije islama – za njih je uvijek krunski, neporeciv argument. Time se traći ogroman potencijal koji je na raspolaganju hatibima. Čak i kada govore o samim temeljima vjere, neki od njih začuđujuće ne uspijevaju povezati to sa svakodnevicom čovjekova života i njegove društvenosti; vjera, obredoslovlje i td. u njihovim interpretacija je sfera koja je, u najboljem slučaju, naporedna društvenosti u punom značenju te riječi, a nije sāmō vrelo te društvenosti u svim njenim aspektima. To je suprotno suštini islama, jer on ne razlikuje te dvije sfere; za njega su one neodvojive. Hatibi o kojima je riječ žive verbalno i akcijom izvan svoga vremena; stoga oni žive i „djeluju“ čak na rubu vlastite vjere. Oni bi morali biti školovani tako da shvate jednu suštinsku stvar i da djeluju u skladu s tim. Naime, ashabi i tabi’ini mogu za nas – danas i ovdje – biti autoritet samo u jednome domenu: kao avangarda svoga vremena. Ti gorostasni ljudi djelovali su avangardno u svome vremenu toliko snažno i autentično da su mijenjali lice svijeta. U tom pogledu, morali bi biti uzor današnjim muslimanima koji bi trebalo da djeluju kao avangarda svoga vremena. Velik broj hatiba i tzv. uleme općenito ne shvaća tu suštinu, već doslovno posvećuju prošlost i tako generiraju konzervativizam u cijelom islamskom svijetu.

Vaiska distanca

U tome „panislamskom kontekstu“, ljudi poput Sulejmana Bugarija djeluju sasvim drukčije, kontrastirajući se pozitivno prema skiciranom stanju. Naime, Sulejman Bugari prošlost uvodi u kontekst sadašnjosti. On ne postavlja bilo kakvu vrstu distance. Bugari je sav i uvijek unutra. Pri tome i svoje slušaoce povlači unutra, tako da oni razumijevanjem njegova verbalnog teksta, te optimalnim emocionalnim i intelektualnim angažiranjem postaju stvarni akteri, protagonisti velikoga Sadržaja kojeg Bugari aktualizira. Uslov za to, naravno, jest oneobičenost čitave atmosfere i instrumentarija kojeg Bugari koristi – kako oratorskog tako emocionalnog i etičkog – jer da nije te oneobičenosti ne bi bilo ni tako masovne i intenzivirane recepcije njegovih tekstova/govora. Stoga se Bugarijevi nastupi ne mogu smatrati vazovima u tradicionalnom značenju. Tradicionalni vazovi sadrže neku vrstu „poze“ vaiza a pozi je uvijek imanentna jedna doza svijesti o distanci. Ma koliko uspješan bio, vaiz ima izvjesnu predavačku distancu prema svome auditoriju kojeg drži neidealnim, budući da ga smatra objektom svoje učenosti. Štaviše, ulema (oni drže vazove) po definiciji, svojim statusom i samorazumijevanjem, podrazumijeva izvjesnu nadmoć kojoj je inherirana distanciranost.

O vaiskoj distanci ovdje govorim stoga što ona u odnosu vaiza i auditorija predstavlja drukčiji kvalitet od onoga kakav se realizira u nastupima oratorskog tipa Sulejmana Bugarija. Bugari ne nastupa ulemanski u smislu impliciranja bilo kakve vrste superiornosti. Iako nastupa, naravno, kao čovjek koji posjeduje znanje (bez toga, njegov nastup ne bi imao svrhe), Bugari se emocionalno, empatijom, intonacijom, intelektualnom razinom izlaganja – cjelokupnim instrumentarijem – postavlja usred svoga auditorija, iako je, samo fizički, drukčije pozicioniran. Upravo to daje dodatnu snagu njegovom nastupu: njemu jest data mogućnost da bude za govornicom, kao semiotičkim znakom moći, da bude na mimberu ili za katedrom koji su također znaci nadmoći i distance, ali se on s tih pozicija odriče onoga što mu one nude (moć, privilegiranost, osjećaj supremacije i sl.), te svim pobrojanim instrumentima smješta se odlučno i gotovo bučno u sami centar auditorija. Umjesto distance, on se bori za prisnost. Malo je ljudi koji su spremni odreći se osjećanja superiornosti i moći – kakve simbolizira mimber ili govornica – zarad prisnosti u jednakosti. Prema onome što sam vidio, Bugari upravo to radi, što njegov auditorij prihvaća s radošću, s dodatnim povjerenjem na kome on, zapravo, temelji cjelokupnu svoju akciju. Kada je već izgradio veliko povjerenje u svome auditoriju, stekao je osnovni uslov da djeluje iscjeliteljski, a ne predavački, što ima presudnu važnost u recepciji onih koji, čak i sami u sebi, otkrivaju nezatomljenu žudnju za Vrlinom. U tako „kreiranoj“ atmosferi, auditoriju više nije od presudne važnosti naučnička utemeljenost Bugarijeva izlaganja, već njegov iscjeliteljski efikasan odnos prema dušama koje vape za iscjeljenjem i u kojima je Bog ugradio san o magistralnom osunčanom putu. Za takve podvige sposobne su naročito mlade duše, i stoga su u Bugarijevoj publici uglavnom mladi ljudi.

Najbolje i jest da se upravo tu ukaže Lice Vrline.

Islamske informativne novine „Preporod“

Copyright 2007-2018 I Oficijelna web stranica Sulejmana Bugarija