Akademik Esad Duraković / Hafiz Sulejman Bugari: Hram u srcu

O hafizu Sulejmanu Bugariju objavio sam svojevremeno (Preporod, br. 11/1045, Sarajevo, 1. juni 2015.) poduži tekst pod naslovom Lice Vrline. Iako dotle nikada nismo ni kahvu zajedno popili, pisao sam vrlo afirmativno o društvenoj i vjerničkoj akciji hafiza Sulejmana Bugarija, u vrijeme kada je takva akcija vrlo deficitarna i zato je dragocjena.

To je ona vrsta akcije kojom jedna osoba – a to je rijetkost! – iz personalnosti prelazi u nadpersonalno: Sulejman Bugari je vremenom postao znamenitost ovoga Grada, dakle ne samo IZ BiH nego upravo Grada kao takvog, s rijetkom sposobnošću da najviše i najuspješnije komunicira baš s onima kojima je najvažnije komuniciranje s Vrlinom, a to su mladi ljudi koje je neodoljivo privlačio svojom harizmom.

Dakle, hafizom Bugarijem nisam se bavio kao personalnoćšu već sam pod nekom vrstom unutarnje „prinude“ (možda bih to u ovom kontekstu moga izraziti figurativnošću bliskom Bugarijevom diskursu: Meleki nikada nisu besposleni!) predstavio u tome tekstu jednu pojavu u Sarajevu, u Bosni – pojavu koja je u svim smjerovima pozitivna: prema vjeri, prema pripadnicima svih vjera, prema državi i društvu i koja tako bogatom akcijom neminovno stasa u instituciju.

Kada sam pisao taj tekst, nisam slutio da će relativno brzo doći vrijeme da opet, pod istom vrstom „prinude“, pišem o autoritetu Sulejmana Bugarija, ali sada povodom njegovog objavljenog odlaska iz Sarajeva koje je oduvijek i na svaki način, naročito u kriznim vremenima, bilo GRAD, a tome njegovom svojstvu doprinijela je i akcija Sulejmana Bugarija. Sada bih morao tragati za metaforičkim naslovom ovoga svoga teksta – recimo posezanje za figurom o srcu-hramu. (Metafore su, inače, ukoliko umijemo s njima, zadužene da spašavaju dušu jezika; malo šta kao uspjela i uspješna metafora može uspostaviti onu čudesnu vezu između uma i srca.)

Lično, tužan sam zbog odlaska hafiza Bugarija iz Sarajeva, ali ništa u vezi s njim nije personalno iako bi mnogi mogli zaključiti upravo suprotno – zbog njegove fascinantne neposrednosti. Sve je u vezi s njim, zapravo, nadpersonalno:

Koliko znam, on nema lične razloge za odlazak iz Sarajeva, već ima „nalog misije“ da djeluje i drugdje, da djeluje u okvirima islamskog internacionalizma, u skladu s Kur’anom, čiji je hafiz, a gdje je zapisano kako je Bog stvorio ljudski rod raznolikim zato da bi se narodi međusobno upoznavali.

Dakle, valja i u ovom slučaju prevladati lična osjećanja i kultivirati svijest zajednice, suditi sa stanovišta interesa društva, jer upravo to je jedan od temeljnih problema muslimana (dakako i Bošnjaka): postaviti interese zajednice iznad ličnog interesa. Ovim činom hafiz Sulejman Bugari je uspio dati ders i na tu sudbinski važnu temu.

Ne ulazim u to kakve će pouke i motive iz ovoga izvesti IZ BiH, ali bi svakako trebalo – neka mi bude dopušteno – da izvuče korisnu pouku upravo na nivou zajednice.

Golema je stvar umjeti, pozitivnom energijom, i ono što nam se čini porazom, ili gubitkom, pretvoriti u pobjedu, u dobitak.

Bh. novinska agencija Patria

Copyright 2007-2017 I Oficijelna web stranica Sulejmana Bugarija