Dnevni Avaz / Ne dozvolimo da nas djeca proklinju!

Sulejman Bugari, poznati hafiz i doskorašnji imam Bijele džamije na Vratniku u Sarajevu, nakon odlaska u Crnu Goru, gdje će biti savjetnik crnogorskog reisa Rifata ef. Fejzića, te profesor na tamošnjoj medresi, ali i nastaviti misiju kojoj je i u Bosni bio posvećen, trenutno je jedna od najtraženijih ličnosti.

Desetine hiljada ljudi u BiH, a posebno u Sarajevu, koji su krijepili svoje duše na Bugarijevim predavanjima i u safovima džemata koje je predvodio, teško su primile vijest o njegovom odlasku te se i dalje pitaju koji su razlozi ovakve iznenadne odluke.

Teško opisivo

Iako na početku novog poglavlja svog života ima mnogo obaveza, hafiz Bugari pristao je da njegov prvi intervju po odlasku iz BiH bude objavljen u “Dnevnom avazu”.

Pod zidinama Starog Grada u Baru otvorio nam je dušu i ekskluzivno poručio da njegove veze s Bosnom neće biti pokidane. Hafiz Bugari s porodicom će živjeti u Baru, a raditi u 45 minuta vožnje udaljenoj Podgorici, gdje se nalazi sjedište Mešihata i medresa.

Nakon svake izgovorene rečenice, kao i uvijek kada je ovaj čovjek u pitanju, treba stati i razmisliti, posebno kada se radi o porukama Bosancima, jer na svaki spomen Bosne sjaj u očima Sulejmana Bugarija postaje jači.

Uvaženi hafize, hvala Vam na vremenu koje ste izdvojili ekskluzivno za čitaoce “Dnevnog avaza”. Možete li nam na početku reći kako protječe ovih nepunih 30 burnih dana nakon dolaska u Crnu Goru?

– Hvala Allahu, zdravlje je, kao što vidiš, dobro. A dolazak k’o dolazak bilo gdje, čovjek prvo traži gdje će se smjestiti. Ovdje nisam došao sam, nego s porodicom. Troje djece ovdje nastavlja školu. Jedno dijete će krenuti u drugi razred, drugo polazi u gimnaziju, a treće na fakultet. Eto, Gospodar je dao da ovo čak i djeci bude svojevrstan početak. Najstariji sin i kćerka su već u braku i oni su ostali u Sarajevu, a ovo troje mlađih su sa suprugom i sa mnom ovdje, u Baru.

Zašto baš Bar? Svi su spominjali da ste odselili u Podgoricu.

– Nije bitno mjesto, važno je djelovanje. Ima mnogo stvari koje nisu isključivo “za glave”. Ako misliš da su sve stvari za glave, zaglavit ćeš. Odluku da iz Sarajeva dođem ovdje i ja još analiziram. Nastojim dokučiti i razumjeti razloge zbog kojih sam donio ovakvu odluku – prvo zašto sam otišao iz BiH, a potom i zašto sam došao baš ovdje.

Recite nam bar onaj osnovni razlog. Zbog čega ste napustili BiH?

– Jedno od imena Gospodara jeste Uzročitelj svega, Onaj koji uzrokuje sve. Uvjeren sam da je Njegova želja bila da se trebam povući iz BiH i nastaviti potpuno isto djelovanje u Crnoj Gori. Nikad ranije nisam ni pomišljao da idem iz Bosne. Dakle, niko me nije primorao, niko mi to nije preporučio, niko me nije otjerao, niko nije vršio pritisak na mene, nije razlog ni ponuda reisa Fejzića… Jednostavno, ja sam samo bićem svojim i dušom svojom osjetio da trebam ići. Taj osjećaj je teško opisiv. Hvala Gospodaru, ja se ovom odlukom povinujem želji Njegovoj.

Kako ste čuli, osjetili tu želju, na koji način Vam je ta želja saopćena?

– Platon je rekao, kada je definirao anamnezu, da je to ponovno sjećanje duše na ideje u koje je gledala pa ih je zaboravila nakon što je dobila tijelo. Mi smo zaboravili na ideje duše, imamo znanje, školu, sve, a kao da smo opet u nekom ćorsokaku. Uzročitelj svega je On. Ne možemo mi ni poželjeti osim ono što On želi. Podsjetio si me na jedan govor Božiji, to se zove hadisi-kudsija, u kojem stoji da Gospodar kaže: “Robe moj, budeš li radio ono što ja želim, onda ću ja raditi što ti želiš”. Ovo je odgovor na to pitanje.

Ljudi u BiH iskreno žale zbog Vašeg odlaska.

– To jeste tako. Ja njih volim. A kad nešto ili nekog voliš, veoma je bitno da ne očekuješ da i on tebe voli. A to ne treba tako. Spominje se da je jedan pitao Poslanika šta treba učiniti da ga Gospodar voli i da ga ljudi vole. Poslanik, s. a. v. s., mu odgovori: “Pa, lahko je to. Ako želiš da te Gospodar voli, bićem se odreci svega prolaznog, ovog svijeta. A ako ćeš da te svi ljudi vole, nikad ni od koga ništa nemoj tražiti i svi će te voljeti.”

Želim da svi ljudi koji osjećaju tu ljubav i žal – da se zapitaju šta je to što vole kod mene, iako smo se rijetko viđali.

Zbog toga ste im poručili: “Izgubite mene, a pronađite sebe”?

– Mi, u biti, ne tražimo sebe, ne analiziramo sebe, pa zato brzo zavolimo nekog ko je našao sebe, jer nam prilazi kao roditelj, brat, prijatelj, prihvata nas sa svim našim mahanama… Eto, to je poruka, praksa Poslanika – da doslovce prihvatamo ljude onakvima kakvi jesu i da ih gledamo onakvima kakve ih On, Gospodar, želi vidjeti.

“… a onda ću vam se ja vratiti”, piše u nastavku Vaše poruke.

– Pa ja. To je tako

Šest vrsta ljudi

Kako Vi kategorizirate ljude?

– Postoji šest vrsta ljudi. Prva vrsta su oni koji su s Njim. Zatim oni koji su s Njegovim imenima, spominju Ga, poste, klanjaju, idu u crkvu, sinagogu, džamiju… Treća vrsta su oni koji su s Njegovim propisima – obavljaju sve i ja za njih kažem da se bave duhovno-sportskom aktivnošću. Postoje i oni koji su s Njegovim blagodatima. Koriste ih, a nikako da skontaju čije su to blagodati. U blagodati spada i neko nadahnuće koje je čovjek dobio pa se umislio i počeo ponižavati i potcjenjivati učenike, drugog učitelja. Imaju, potom, oni koji su s Njegovim robovima, a nisu s Njim. Vezali su se za učitelje, ali na pogrešan način koji Gospodar ne voli. Učitelj je samo podsjetnik na Gospodarevu moć, ali nije on ta moć.

Većina je danas s robovima Njegovim, pogotovo s onima koji im izađu ususret, daju stan, naprave kuću, u stranku ga prime. Sa šefom su i direktorom, a nisu s Njim. Oni znaju za Allaha, ali je bićem s čovjekom i smatra ga kiblom. Šesta vrsta su oni koji su sa sobom, a nisu s Njim. Oni su najslabija vrsta. Svejedno, bio musliman, pravoslavac, katolik, Jevrej, bilo ko. Oni će zloupotrebljavati državu, vjeru, sve zbog sebe. Vjera treba biti oblik življenja. Ne da je nosiš u sebi i za sebe, a da drugi od toga koristi nemaju. Jer, od pet stubova islama, samo se jedan odnosi na vjeru, ostala četiri su vezana za njegovo djelovanje u zajednici. Vjera nije da je tebi lijepo, a da te nije briga je li drugom. Vjera nam je ispit, a zaboravljamo na to. Mi kontamo da je islam vjera Arapa, Turaka, Bosanaca …

Jok, bolan, to je vjera Njegova. Problem je što mi hoćemo da to privatiziramo, a niko nema ekskluzivno pravo nad islamom.

Tu “privatizaciju” ne rade obični, mali ljudi…

– To radi većina, čak i običan čovjek. Zna da ponižava drugog kada griješi, pije, napada, vrijeđa, ne analizirajući šta ga je dovelo do toga i šta u srcu nosi.

Hoćete li opet biti nekad na nekom predavanju u Bosni?

– Tu nema nikakve smetnje. Islamska zajednica u BiH mi je ostavila vrata otvorena: “Uvijek bujrum, kad god dođeš”. Vidite koji je to odnos!? Da Allah nagradi reisa Huseina Kavazovića, mog glavnog imama Ferida Dautovića, sve tamo koji su razumjeli poruku.

Savjetnik ste za da’wu crnogorskog reisa Rifata ef. Fejzića. Šta ćete mu prvo savjetovati s te pozicije?

– Savjet se ne daje onom ko ga ne želi. A ja znam da je on od ljudi koji žele savjet. To je bogatstvo neopisivo. Nisam još direktno s njim sjeo, jer on ima svoje obaveze. Reis Fejzić imao je samo 28 godina kad je počeo raditi. Pa, zamislite tako mladog čovjeka koji je ovako podigao zajednicu. Iako je zajednica u povoju, imam osjećaj da su otvoreni prema drugom, da nemaju kompleksa da čuju glas stručnijeg i boljeg u znanju iz raznih oblasti za poboljšanje zajednice u svakom smislu.

Može li se nogometnim rječnikom reći da nam “selektor” Fejzić uzima najbolje “igrače”, Huseina Hodžića, stamenog poput Elvira Rahimića, zatim Vas, prefinjenog tehničara poput Miralema Pjanića?

– Kad već ulazimo u to polje analize, kažu da transfer nije zabranjen (smijeh). Ovdje je veoma bitno što mene “selektor” nije tražio. Meni je toliko drago što je Gospodar samo otvorio to polje. Jer, ko bi u ovim godinama otišao u drugu zemlju!? Meni je 50 godina, djeca su tu, unučad dobio. Međutim, uvjerio sam se da vjernikova minuta može biti vrednija nego stotinu godina stotinu vjernika koji žive pasivno, napamet.

Vjernik može uraditi više od 1.000 ljudi. Vjernik treba biti kao voćka – i kad je gađaju, voćka sipa plodove, ne pitajući se ko je gađa. Molim Allaha da budem od tih.

U BiH je trenutno politička situacija vrlo uzavrela. Kako Bošnjaci da postupaju?

– Postoji šest vrsta bratstava. Bratstvo po Ademu ili po ljudskosti. Dokaz za ovo je hadis: “Sva stvorenja su kao jedna porodica od Boga. Najdraži Bogu će biti onaj ko bude najuslužniji toj porodici”. Dalje, Božiji Poslanik, s. a. v. s., kaže: “Nikada nećete istinski vjerovati sve dotle dok ne budete voljeli svim ljudima isto što i sebi”. Postoji i bratstvo po krvi, znamo šta je. Dalje, bratstvo po vjeri. Tu su oni koji zajedno pripadaju jednoj vjeri, a ni oni se često ne mogu međusobno. Četvrta vrsta je bratstvo u vjeri, oni koji istinski bićem žele svakom isto što i sebi. Ovakvih je malo. Oni vole i onog ko ih mrzi i od neprijatelja prave prijatelje.

Peta vrsta je bratstvo po domovini – svi koji dijele jednu zajedničku zemlju. Ta braća su, i jedni i drugi i treći, branili istu domovinu od onih koji su se razboljeli, da tako kažem. Svejedno da li taj koji se razbolio bio pravoslavac, musliman ili katolik. Za ovu petu vrstu je dokaz iz Kur’ana: “Ne zabranjuje vam Gospodar da činite dobro, da pomažete onima koji vas ne istjeruju iz vaših domova i koji se ne bore protiv vas zbog vjere”.

Gledaj dokaza! To znači – pomažite im, izlazite ususret. Ko pokušava da kaže da je nemoguć suživot u BiH, konkretno u Sarajevu?! Svako zna da je to laž.

Možemo namještati situaciju, malo dovodite Arape, napravi snimak, ali se duh bosanski nikada ne može uništiti. Kad kažem bosanski, tu spada i onaj Srbin, i Hrvat, i Bošnjak, i Jevrej i svi koji su branili Sarajevo, branili Bosnu od svega što je bilo. Ne smijemo generalizirati – dobro i loše djelo nema naciju. Dignite se svi zajedno, ljudi koji su osjetili duh bosanski, koji se historijski ne može negirati.

Kao uzor svima možda ste trun u oku jer bivate primjer kako treba živjeti s drugima i drugačijima. Čak i poslije rata i svega što se desilo, respekt pokazuje čak i majka kojoj je dijete poginulo, a koja stavlja cvijet Srebrenice na rever premijeru Srbije, zato što želi pravedan odnos.

Prošlost ne možemo izbrisati, treba zapamtiti negativnost, ali ne smijemo nabijati na nos, jer znamo da je bilo oficira koji su morali raditi to što su radili. O, narodi, o, braćo Srbi, ne slušajte četnike i četničku priču. O, braćo Bošnjaci, ne slušajte balije i balijsku priču. O, braćo Hrvati, ne slušajte ustaše i ustašku priču. Okrenite se jedni drugima, neka vrijednosti izađu na površinu koje ste historijski potvrdili zajedničkim životom. Nemojmo svoju djecu uvlačiti u nešto zbog čega će nas proklinjati u budućnosti!

Bajramska poruka – neka interes zajednice bude na prvom mjestu

Gdje ćete dočekati Bajram?

– Na raspolaganju sam reisu i njegovim službama. Ribu u vodu nije teško natjerati. Direktno neću biti vezan za džamiju, bit ću savjetnik, profesor u medresi, bit ću tu da zovem Njega i da zovem Njemu.

Koja je Vaša bajramska poruka Bošnjacima?

– Svaki propis ima zadaću da bude podsjetnik na radost žrtve, na radovanje zbog žrtve. Oličenje te žrtve je bio Ibrahim, a. s. On je bićem potvrdio da je spreman da žrtvuje sve, pa i sebe, samo radi Njega, ne očekujući ništa. Koliko ste spremni da žrtvujete lične interese, da interes zajednice bude na prvom mjestu? Iskoristite potencijale koje imate, dok ih još imate, da ova zajednica, jedinstvena u svijetu, bude i dalje primjer kako treba da se korigiraju oni koji su bolesni od raznih izama i fanatizama.
Zavrni rukave i zavrći šarafe, a ne džepove i fondove!

Kako definirati tu lijepu, ali nesretnu zemlju Bosnu?

– Zemlja života, dijaloga i mira. I kad je nemirna bila, mirom je odisala, po svijetu ponos širila, mržnju pobijedila. U njoj ti sve naruku za tijelo i dušu. Ona ne voli višak u vjeri i materiji. Sredina im je sredinu očuvala. Tu su svi isti – i prvi, i drugi, i treći, i deseti. Odakle god došao, dobro je došao i s osmijehom prošao.

Bosanci se poštuju zbog Prvog. Za mir, povjerenje i pomirenje među prvima su. Drugi im je prvi, a Prvi im je na prvom. Mahana im je – zbog dostojanstva i pravde reagiraju na prvu. Bosanci idu u džamiju, crkvu, sinagogu. Takmiče se dobrim i ko će bliže biti Bogu. Vole da eglenišu i svačije dobro begenišu.

Ispod svakog kamena postoji neiscrpno blago zbog blagosti blagih. Simbol im je Blagaj. Zbog brige i pažnje simbol su im Ajvaz-dedo, Šantić… Zbog hrabrosti i odvažnosti simbol su im Ilhamija, Aleksić, Zvizdović…

Vole gledati u obraz i bijele zube, a ne u čovjekovu boju. Ljudska veličina im smeta, a Božija im veoma prija. Piju vodu za dušu, zato im je lepršav duh. Eto ti duha bosanskoga. O, ti, ako želiš dobro sebi, Bosni i Hercegovini i svima, zavrni rukave i zavrći šarafe, a ne džepove i fondove. Belaj ne naručuj, svakom dobro poručuj, hajde stisni pa ne čuj i ne poštuj!!!

Možda je neko sa mnom imao problem, ali ja ni sa kim nisam

Jedan od Vaših prijatelja, koji je razgovarao s Vama pred odlazak iz Sarajeva, napisao je da ste osjećali neke stege i pritiske. Jeste li na bilo koji način bili ograničeni tokom Vašeg rada u Bosni?

– Sviđa mi se što Grci kažu za problem – da je to sve ono što je ispred nas, a nije nam jasno. Vjernik, dakle, nema problem – to je samo izazov vjerniku, da vidi zbog čega Gospodar šalje kušnju. Svaki problem, svaki napad, svaku uvredu drugog prepoznajem kao vapaj njegov za ljepotom, za lahkoćom života, za mirom. Možda je neko sa mnom imao problem, ali ja ni sa kim nisam imao problem. U ljudima su prisutne slabosti – zavist i oholost. Međutim, tu bolest treba shvatiti i oboljelom priteći u pomoć, a ne stati mu na žulj. Samo sam radio ono što sam znao da trebam raditi. I na tom putu prepreke nisam imao, a i ako ih je bilo, to su mi bili izazovi. Znaš da ne možeš vodu uhvatiti. Čovjek bi trebao poput vode biti, djelovati poput vode. Voda će uvijek naći rupu i proći kud je naumila. Dakle, nema problema, čovječe.

Pratite li reakcije nakon vijesti o Vašem odlasku?

– Vjerujte da nemam vremena.

Mnogi su u šoku, nevjerici, ali i nadi da će hafiz ponovo dolaziti u Bosnu, da te veze neće biti pokidane.

– Mi često i ne znamo šta volimo pa se zbog toga zbunimo u životu. Kad stvarno volimo, pogotovo nekog s kim možda ni kahvu nismo popili, to je znak da imamo dobrotu u sebi. Mnogima sam rekao: “Shvatite, ja preselio, umro i šta?!” Neki trebaju moj odlazak baš tako shvatiti. Smatram da je jedan od uzroka i to da nekad čovjek, kad se nađe u blizini onog što mu je lijepo, drago i što voli, ima polovičan ili površan pristup tome. Čak i kad je u pitanju život, porodica, brak i zajednica. Često je to neka usputna vrsta ljubavi i posvećenosti. To, nažalost, važi i za vjeru. Vjera, umjesto da nam bude put, i ona je usput. A moramo priznati da u nama svima, prvo u meni, postoji taj neki polovičan pristup. Da pojednostavim – volimo zajednicu, volimo vjeru, volimo državu, ali smo 90 posto posvećeni sebi lično, svojim prohtjevima, svojoj “sigurici”, kako to kažemo u Sarajevu.

Naše kahve su na tom polju. Šta si nabavio, šta si kupio, bolji auto, bolju kuću, šta ću sad… A o zajednici sve negativno – pokvarenjaci, lopovi i tako dalje… Zaboravljaju da su oni, svojim komentarima, dio tog stanja u kojem jesu i da ga još produbljuju.

Copyright 2007-2017 I Oficijelna web stranica Sulejmana Bugarija