Alejkumu selam! Drago mi je što mi je Allah, dž.š., omogućio da obiđem ove naše predivne ljude, koji umiju da se snađu gdje god da se nađu.

Primijetio sam jednu posebnu organiziranost kod naših ljudi. Oni na odličan način umiju da se integriraju u društvo. Za vjernika je veoma važno da se zna integrirati gdje god da se nađe. Dakle, da se integrira, a ne asimilira, čega, nažalost, ima mnogo. Ovdje vidim jedno normalno uključivanje u sve životne tokove, iskorištava se sve ono što je dobro, a izbjegava sve ono što je loše, na jedan lijep i umjeren način. Svi ovi objekti (džamije) su dokazi čvrstoće za svojom kulturom, za svojim identitetom i dokazuju dugogodišnji rad i djelovanje naših ljudi ovdje. Prošle godine obilježavalo se stotinu godina od dolaska Bošnjaka u Ameriku. To je jedan od dokaza da se Bošnjaci umiju snaći gdje god da se nađu. Kad oni nešto vole, onda nalaze vremena da postignu sve ono što im je potrebno. Oni su otvoreni i što se god više otvaramo prema vani, sve će biti jasnije cjelom svijetu da se radi o normalnim, zdravim ljudima, koji znaju da postve stvari u životu i koji vode ka prosperitetu gdje god da se nađu.

Pretjerivanje je zabranjeno u svemu. Treba normalizirati život, Dakle, ne treba čovjek misliti da će, ako radi prekomjerno, imati bolji život. Naprotiv! Mnogi ljudi rade, rade, ali nema duhovnog rezultata. Imam običaj reći da ima biznimsena koji se slomiše radeći – obrću 10 miliona godišnje, ali 11 miliona duguju. Možete li zamisliti kakav im je život!? Dakle, sve treba normalizirati. Naravno, u islamu je posao farz! Čovjek mora raditi - stroga je to obaveza. Međutim, taj rad neka bude normalan, zdrav, umjeren i da, dakako, rezultati tog rada budu u prave svrhe upotrijebljeni. U prave svrhe, a ne u kojekakva iživljavanja. Ne da čovjek pazi samo svoje tijelo, a zapostavi svoju dušu. Čovjek je više duša nego tijelo i bez duše nema života.

To je rezultat pretjeranog rada gdje roditelji, u potrazi za materijalizmom, zapostave one osnovne obaveze prema djeci. Dakle, nema komunikacije, nema razgovora, nema prisnog kontakta sa svojom djecom... Zapostavljamo djecu! Kada djeca nemaju utjehu i razgovor, odlaze na takve i slične puteve.

Bio si na našim iftarima, kako tvoj organizam podnosi američku hranu?

Već sam rekao da se osjećam kao da sam sa Baščaršije prešao na Ilidžu. Još ljepše mi je kad vidim ove naše ljude kako snalažljivo djeluju, ne gube se i ne zaboravljaju ono najvažnije - zbog čega su stvoreni.