Do ozdravljenja

Evo nam prave prilike da osjetimo dah svakoga – i onoga u privremenoj i onoga u stalnoj izolaciji – kako bismo se duhovno probudili, ugrijali, približili i upoznali nakon duge i duboke duhovne hladnoće i distance jedni od drugih.

Da se vratimo izvornom ljudskom savršenom obliku iz kojeg smo izašli zapostavljajući tijelo ili dušu.

Zaboravili smo osnovnu kulturu – vidjeti sebe pogledom drugoga. Nažost, umjesto u jeziku, većina nas živi u tijelu. Zato smo se, priznajmo, izobličili.

Kada čovjek zaboravi na dušu, a sa materijalnim se stopi, u njemu se nastani virus konfuzije, koji tjera u sukob sa svima.

Zaboravljamo na “sebe”, misleći samo o sebi i samo za sebe, a Gospodar svega veli: – Nemojte ubijati sebe... Dakle, jedni druge.

Mi smo kao jedna duša i od jedne duše smo stvoreni. Kada neko napadne osobu koju volimo, svi kažemo: – Nemoj ga/je, ona/on je moja duša. Također, kad se majkino dijete kocka ili drogira, ona uzvikne: – To nije moj sin, on nije takav, njega je okruženje zarazilo!

Međutim, stvorenja danas više vole stvari nego dušu i time su dopustili da postanu najobičnija stvar, sredstvo.

Kome je stvar preča od duše čovjeka, on je, ustvari, daleko od stvarnosti. Moderni obrazovani čovjek bez obraza je stvarno zaboravio na sebe, brata i sestru, ma ko i odakle bio.

Tobože školujući se nije imao vremena da školuje svoje srce i jezik, pa je zbog toga ostao duhovno nepismen.

Kako može biti neškolovan jezik?

Posljednji Poslanik, s.a.v.s., je, uhvativši se za jezik, rekao: – Čuvajte se ovoga. Neko upita: – Pa zar i toga? Poslanik, s.a.v.s., mu reče: – Jadna ti majka, zar će išta ljude uvoditi u patnju negoli jezik?

Čovjekova usta su ostala bez uzda i tako je postao razuzdan. Njega je veoma teško obuzdati, pogotovo kad mu je sve lagodno i lijepo – kuća, posao, odijelo, auto itd. On tada zaboravi na brata, sestru, usamljenu dušu koja pati i o tome ne želi misliti. On nema vremena da za drugog živi, ali ipak hoće i to onda kad virus i na njegova vrata pokuca. Inače, bez materijalnog virusa, on razuzdano živi i uživa na račun života nemoćnih.

Da vidimo šta to znači razuzdan: onaj koji nasilje čini, koji se nadmeće, razvratan, poročnik, raskalašen, nepravičan, koji prkosi i nanosi štetu drugome, voli da muči i tlači, nezakonito živi bez puta i cilja.

Njegova duša stoji na istom mjestu, ne miče se, ne daje joj se obrok, zato je zakržljala i zarobljena pohlepom, egocentrizmom, nacionalizmom i etnocentrizmom.

Bilo mi je interesantno kada sam saznao da je riječ epidemija grčkog porijekla, sastavljena od dvije riječi: epi+demos. Epi znači boravak na mjestu, a demos je narod. Dakle, narod koji duhovno zaostaje zbog pošasti, poroka i razuzdanosti, zajednica koja ne dā duši da zrije, da bude čista, čestita, nepovrediva, besprijekorna, neporočna, potpuna i cjelovita, jednom riječju, da se integrira u punom smislu te riječi. Eto, to je značenje integriteta kod brata Bratoljuba Klaića.

Braćo i sestre, kako da se iscijelimo, ako nismo cjelina?

Dah je osnovna i najbitnija nit i zadaća kojom smo povezani. Ako on nema svoj ritam, tu nema života osim psihofizičkog virusa, koji nas uvijek remeti.

Svaki dah razuzdanog je virus za društvo, koji se vremenom pretvara u epidemiju, pa i pandemiju naslijeđene psihofizičke mržnje, depresije i agresije.

Svaki dah zaražen ohološću, mržnjom, nasiljem, uvredom, potvorom, nezadovoljstvom, podcjenjivanjem, karijerom, nacionalizmom i drugim izmima, protiv svih nas je.

Ne zaboravimo, plemenite duše, kad god učinimo grijeh (nepravdu) bilo koje vrste, prema Bogu ili čovjeku, tad zagađujemo svoj dah i remetimo sebe i cijelu atmosferu (dahokrug).

Znaj, od svog daha ne možemo pobjeći. On je stvarna energija, pozitivna ili negativna, koji se širi prema drugome. Takav život je nasilan i razuzdan, on je suštinski protiv svih nas.

Zato nas Stvoritelj obavještava: – O, ljudi, vaša razuzdanost (tiranija) je samo protiv vas…

Čovjek se sjeća Boga samo kada mu je teško, a poenta je da Ga se sjećamo kada nam je lijepo, kako bismo bili zbrinuti kad nam je teško.

Gospodar veli: – Robe moj, sjeti Me se kad ti je lijepo, Ja ću te se sjetiti kad ti je teško.

Sada nam je, u ovo doba krize zbog virusa, važan svačiji život i poduzimamo sve mjere opreza da se niko ne zarazi.

Istovremeno, bezbroj života i sad umire od gladi i nasilja prema drugom i drugačijem i to zbog vjere, zemlje, raskoši.

Sve zbog onih koji se hrane historijskim bolestima različitih religija i naroda, pa konstantno te bolesti i razlike ističu da bi, na račun toga, zajedničko dobro zloupotrijebili.

Doktori koji se neumorno bore protiv virusa uopće ne gledaju ko je zaražen: jevrej, pravoslavac, katolik, musliman, taoista, budista ili ateista. Tu nije važno je li on Turčin, Arap, Amerikanac, Albanac, Nijemac, Afrikanac… Apsurd bi bio kad bi doktori napadali zaražene bolesnike zašto su zaraženi ili bolesni.

Svima nam je bitno ozdravljenje od psihofizičkih virusa.

Ljudi, naša bratsko-sestrinska duša je bolesna! Zaražena je historijskim virusom – nasiljem!

Učitelj svijeta, s.a.v.s., je rekao: – Pomozi bratu koji čini i onome kome se čini nasilje! Prijatelji su upitali: – Razumijemo zadaću da pomažemo onome kome se nasilje čini, ali kako da pomognemo onome ko nasilje čini? Bi im odgovoreno: – Pomozite mu da nasilje ne čini. To je njemu pomoć!

Ponavljam, nemojmo pitati ljude zašto su nasljedno zaraženi i bolesni i nemojmo zaraziti mlađu generaciju. Omogućimo im da se preventivno bore protiv svih mogućih psihofizičkih virusa.

Usput, sebi i vama, pored zdravstvenih mjera, predlažem psihofizički antivirus – ljubav prema Jedinome! Da volimo i dišemo samo radi Njega i da budemo zadovoljni Njegovom odredbom.

Svaka čast doktorima, nisu zaboravili Hipokratovu zakletvu. Nažalost, gledajući stanje u svijetu, mi smo zaboravili zakletvu koju smo Gospodaru dali.

Gospodaru, oslobodi nas od svih virusa i poveži čistim i slobodnim dahom.

Sulejman Bugari

Copyright 2007-2020 I Oficijelna web stranica Sulejmana Bugarija